top of page

Vuovar 2018

Naši su osmaši i ove godine, u pratnji razrednika i učitelja pratitelja, sudjelovali u projektu “Posjet učenika osmih razreda Vukovaru”, koji uključuje sve učenike osmih razreda osnovnih škola u Republici Hrvatskoj. Tijekom dvodnevne terenske nastave u organizaciji Javne ustanove “Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar”, učenici su učili o vukovarskoj tragediji i Domovinskom ratu uopće te o značenju pojedinih akcija i operacija u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

 

Prvoga dana programa naši su učenici posjetili Gradski muzej Vukovar i Muzej vučedolske kulture.. Poslije ručka poslušali su predavanja “Domovinski rat” i “Bitka za Vukovar. Popodne su razgledali centar grada Vukovara.


Drugoga dana učenici su posjetili memorijalne lokacije na širem području grada Vukovara. Dan je započeo obilaskom izložbenih prostora Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, a nakon toga Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Slijedio je posjet Mjestu sjećanja – Vukovarska bolnica `91., Memorijalnom groblju žrtava Domovinskoga rata te Spomen domu Ovčara.


Posjet učenika osmih razreda Vukovaru završio je predavanjem “Škola mira” i kvizom znanja za sve učenike na kojemu su predstavnici naše škole pokazali odlično znanje i osvojili 2. mjesto.

PUTOVANJE U VUKOVAR

 

                 26. 4. 2018. zajedno sa svojim razredom krenuo sam na putovanje u  Vukovar. Željni spoznaje o događajima u Domovinskom ratu, ratu za neovisnost i slobodu, u kojem su državljani Republike Hrvatske SVIH nacionalnosti branili svoju državu, dok su pripadnici srpskih paravojnih snaga, pobunjeni Srbi i JNA-a vršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

                  Stanka u Novoj Gradiški potakla je u meni prvo razmišljanje. Vidio sam grad koji se tek oporavio od posljedica rata, rata koji je  ostavio neizbrisiv trag. Siguran sam da je taj grad nekoć bio veseliji, ali njegova današnja slika svakoga bi rastužila. Osjeća se neka sjeta dok šetaš gradom. Prolazeći kroz prilično puste ulice polako smo došli u park u kojem je svojom monumentalnošću zračio spomenik podignut za pale heroje. Svidjela mi se njegova jednostavnost i poruka koju nosi. Prijateljima sam rekao kako je spomenik najljepše što ovdje možemo vidjeti.  Koji trenutak nakon toga uzvratila mi je osoba rečenicom: „Joško, bilo bi bolje da taj spomenik nije ni podignut, zar ne?!“ Tada sam shvatio nesmotrenost svojih riječi te težinu riječi osobe do mene i poželio da taj spomenik nikad nije trebao biti izgrađen. Obuzeo me osjećaj tuge koji me pratio sve do dolaska u Vukovar. Prilikom dolaska u Vukovar u meni se probudila sreća i radost što ulazim u grad koji služi na ponos svim Hrvatima. Srce mi je zakucalo jače, krv mi je potekla brže jer sam se vozio gradom koji je postao sinonim herojstva, grad koji se borio i kad više nije mogao, grad koji je pao, ali se nije predao i grad koji je ponovno ustao i izdignuo se iz pepela unatoč svim svojim ranama.

Sljedeći dan smo obilazili muzeje u kojem smo mogli vidjeti kako Vukovar polako ide prema naprijed. Imali smo i dva predavanja na temu „Domovinski rat“ i „Bitka za Vukovar“. U predavanjima me dotukla, razljutila i zapanjila hladnoća, surovost i nehumanost agresora prema nevinom narodu i civilima. Zgrozila me pomisao kako bilo koja osoba može narediti i izvršiti uništavanje tuđih domova. Kako netko može ubiti nevina čovjeka, nevinu ženu i ono najgore - kako netko tko se naziva čovjekom može uskratiti život još nevinom i ranjivom  biću, čije je srce još čisto - djetetu?! Kako netko može ubiti dijete?! Pitanja koja sam postavljao sebi samome nastavila su se gomilati. Zanimalo me kako su velike sile mogle ostati ravnodušne na silna ubojstva, na strahote koje su se događale, na kuće koje su gorjele i na djecu koja su plakala dok su s majkama možda posljednji put grlile oca. Ne znam.

U moru tih tužnih događaja ipak postoji nešto što budi nadu, poput Siniše Glavaševića. On je ljudima kojima je trebala nada pružio nadu. Bio je u pravu kad je rekao da Vukovar čine ljudi.  Ljudi su Vukovar! Da nije bilo tih običnih ljudi koji su za svoj grad bili spremni platiti najveću cijenu, Grad danas ne bi ponosno stajao. Vukovar ne bi bio Vukovar. Isto tako ne smijemo zaboraviti ni Glavaševićeva prijatelja Branimira Polovinu koji je po nacionalnosti bio Srbin, ali je volio i život dao za svoju domovinu Hrvatsku kao i mnogi drugi Srbi koji su postupili isto kao  on. To je dokaz da nije važno što si po nacionalnosti, jesi li Srbin ili Hrvat. Važno je jesi li čovjek? Još jedan dokaz da postoje dobri ljudi bio je tada mladi Francuz Jean Michel Nicolier. Napustio je svoj topli dom u Francuskoj jer nije mogao podnijeti nepravdu koju je trpio hrvatski narod. Nije mogao kao cijeli svijet stajati i tiho promatrati. Stoga je došao u Hrvatsku i Vukovar gdje se borio na strani pravde. Kad je bilo najteže, kad je Vukovar klonuo od umora i boli, pružili su mu priliku da otiđe i vrati se natrag u Francusku, a on je to odbio jer nije mogao ostaviti ljude koji su ga trebali. Nije mogao zanemariti plač i bol svojih prijatelja ni zaboraviti uspomene na njegove pale prijatelje i suborce.  Taj čin je platio svojim životom.

Treći dan smo otišli na Trpinjsku cestu. Cestu na kojoj su Vukovarci pod vodstvom heroja Blage Zadre pružili otpor nadmoćnijem agresoru.  Tu su Vukovarci naoružani slabom artiljerijom, kao David s praćkom, pobjeđivali i zadavali teške gubitke agresoru naoružanome brojnim tenkovima i ostalim naoružanjem.  Kasnije smo otišli u Vukovarsku bolnicu koja je postala primjer srpske agresije i simbol otpora i stradanja. Bilo je teško slušati kakva je nepravda nanesena nedužnim ljudima, bilo je teško koračati i zamišljati u kakvim su uvjetima ti jadni ljudi živjeli. Bilo je bolno gledati imena ljudi na zidu hladnog mračnog hodnika i  osjećati se bespomoćno.

Nakon bolnice smo otišli u Spomen dom „Ovčara“ u kojem smo se susreli s licima nasilno odvedenih iz Vukovarske bolnice koji su bili osuđeni na nepravednu smrt. Imali smo priliku vidjeti njihove osobne stvari, njihove slike u kojima grle brata i sestru, majku i oca ne sluteći kakva će ih zla kob zadesiti. Na podu ispod stakla ležali su i vjenčani papiri, a taj dan kad su ih potpisivali bio im je je  najsretniji dan u životu. Kako su mogli znati da će im na Ovčari biti najgori?! Ne znam odgovor na to pitanje i na mnoga koja mi se gomilaju u glavi…

Jedno ipak  znam, neovisna Hrvatska nam je ostavljena u naslijeđe, cijena je bila velika i bolna. Znam da smo dužni onima koji su tu cijenu platili ostvariti snove i učiniti našu domovinu, našu Hrvatsku što boljom državom, državom u kojoj su oni htjeli živjeti, podizati djecu i unuke. Znam i da moramo oprostiti, ali ne i zaboraviti!  Mržnja je dovela do rata, mržnja je uzrok boli i patnje, a toga je bilo i previše. Teško je oprostiti, teško je pružiti ruku, možda će proći puno vremena dok se to dogodi, ali to je jedino ispravno. Mislim da sve generacije trebaju posjetiti Vukovar, da se NE ZABORAVI!

Vukovar je danas obnovljen i živi novim životom i novom snagom; obnovljen je prekrasni dvorac Eltz, posjetili smo i suvremeni Muzej vučedolske kulture, grad se razvija, ljudi nastavljaju svoje živote s ranama na duši,  Dunav teče mirno i spokojno. Sve to je Vukovar i još puno puno više.

 

                                                                                                                                   

JOŠKO LALIĆ/ 8.B
bottom of page