Svake godine moja obitelj i ja putujemo za vrijeme zimskih praznika. Umjesto zimskih radosti, snijega i skijanja, mi posjećujemo tople krajeve svijeta. Ove  godine smo mama, kuma, njezina nećakinja i ja posjetile Myanmar. Tata je bio na brodu pa smo ovu godinu išle bez njega.

​

    Iz Splita smo krenuli na Božić, a u Myanmar stigle 3 dana kasnije. Prvo smo otišli u Sarajevo, prenoćili tamo i ujutro, nakon neizostavnih ćevapa, ukrcali se na let za Istanbul. Čekali smo 3 sata za sljedeći let prema gradu Dohi u Qatru. Tu smo imale 15 sati slobodnog vremena koje bi bilo šteta provesti na aerodromu pa smo na Couchsurfingu pronašle domaćine koji će nas ugostiti. Prvi je bio novinar Al Jazeere,  Ahmed iz Bahraina. On živi u apartmanu u luksuznom hotelu na plaži s pogledom na grad i dao nam ga je na korištenje dok on radi. Doha arhitekturom podsjeća na Dubai. Mislile smo se kupati, ali more je bilo hladnije nego što smo očekivale pa smo promijenile plan. Po nas je došao Egipćanin Mohamed koji nas je vozio u pustinju i na souk, tržnicu na kojoj smo jeli tradicionalnu hranu. U pustinji smo se vozili džipom po pješćanim dinama i vidjeli deve. Bio je to vrlo lijep dan. Navečer smo se opet ukrcale u avion i poletjele za Yangon.

​

    Zbog promjene vremenskih zona u Yangon smo stigle rano ujutro. Na aerodromu smo upoznale vozača Ye Lina koji je solidno govorio engleski pa smo s njim dogovorile da nas skoro svih 16 dana vozi iz grada u grad. Yangon je najveći grad Myanmara sa 5,21 milijuna stanovnika, ali nije glavni. Glavni grad je Naypyidaw, ali on je star samo 10 godina i u njemu žive samo državni dužnosnici koji su se morali preseliti tamo po naredbi vlasti. Yangon se naziva Havanom Azije jer kolonijalni stil gradnje, zapuštenost kuća i gradska vreva izgledaju kao u Havani. Na mnogo mjesta se nalaze hramovi i  pagode (čunjaste građevine u kojima se nalaze budistički značajni predmeti ili relikvije ). Najpoznatija je Shwedagon Pagoda stara 2500 godina, u kojoj se nalazi 8 Budinih dlaka. Visoka je 99 metara i cijela kupola je obložena zlatom. Na vrhu je ukrašena sa preko 7000 dragih kamenja (dijamanata, rubina, topaza i safira), a najveći dijamant  ima 72 karata. Noću izgleda jos ljepše jer je cijela osvijetljena. Žene i djeca su po licu izmazani tanakom, prahom drva tanake koji ih štiti od sunca. S obzirom na vremensku razliku i promjenu temperature od 30 stupnjeva bile smo umorne pa smo odlučile razgledavati grad iz vlaka. Kupile smo kartu za kružno putovanje- from Yangon to Yangon- za 1000 čata, što je otprilike 4 kune. Ukupna vožnja  traje 3 i pol sata, ali nam je nakon 2 sata dosadilo pa smo izišle. Vlak je vozio vrlo sporo i stajao često. Zanimljivo je bilo gledati prodavače na stanicama i lokalni život raznih kvartova. Večer smo provele u novom, modernom dijelu grada.

​

    Nakon 2 dana u Yangonu, otišli smo u Loikaw koji se nalazi u najmanjoj burmanskoj pokrajni Kayan. Myanmaske ceste su pune rupa i nemoguće je voziti više od 30km/h, tako da nam je trebalo mnogo vremena da odputujemo iz jednog grada u drugi. Na putu za Loikaw  smo se kupali u termalnim izvorima vruće vode. Jedan od najzanimljivijih događaja na putovanju je bio naš posjet selima u kojima žive plemena. Prva su bila sela pokraj grada Loikaw, tu žive dugovrate žene iz plemena Padaung. One oko vrata imaju velike zlatne prstenove u kojima im vrat izgleda jako dugačak. Postoje 3 teorije o tome zašto ih nose: da bi se zaštitile od tigrova ugriza, za zaštitu od pljačkaša dok su kao nomadsko pleme selili kroz prašume iz Mongolije u Burmu,  te radi ljepote i privlačnosti. Mlade žene ih stavljaju zbog atrakcije, ali ti  prstenovi nisu od pravog zlata i mogu se skinuti. Nama su bile zanimljive žene koje ih ne skidaju i način života plemena Kayan kojem one pripadaju. Trebali smo posebnog prevoditelja da bi ih razumjeli jer one ne pričaju Burmanskim jezikom. U Burmi danas postoji 135 različitih jezika i svaki ima svoje pismo, tako da se nekad ni sami Burmanci ne mogu međusobno sporazumjeti.Osim sela dugovratih žena bilo nam je zanimljivo selo u kojem živi šaman. On je poglavar sela. U određeno doba godine baca kokošje kosti i pomoću njih  proriče budućnost, određuje na kojoj strani šume će  se te godine sjeći drva te hoće li godina biti dobra ili ne. Upoznao nas je s nekim obiteljima iz sela. Svi Burmanci su vrlo pristupačni, srdačni, i gostoljubivi, posebno u mjestima gdje turisti baš i ne dolaze.

​

    Sljedeća destinacija bila nam je pokrajina Shan. Na putu za grad Nyaungshwe blizu jezera Inle koje je drugo po veličini  jezero u Burmi i na kojem živi mnogo različitih plemena. Stali smo u nekom malom selu koje je na prvi pogled izgledalo prazno. Kad smo izašli iz auta, ljudi su se počeli skupljati i začuđeno nas promatrati. Za nekoliko minuta se cijelo selo skupilo da nas vidi, samo je troje ljudi iz tog sela vidjelo strance uživo. Turizam u Burmi počeo se  razvijati tek prije 4 godine, pa smo često dobivali takve zbunjene poglede. Ljudi su bili odjeveni u tradicionalnu odjeću koja se razlikovala od one u pokrajni Kayah. Imali su uglavnom crne „longji“ suknje ukrašene vezom pri dnu, crne košulje i crvene turbane. Probali smo Shan style noodle, tipično jelo za taj kraj. Jako je ukusno. U Nyaungshwe  smo došli navečer na staru godinu, ali smo ipak stigli u hotel za doček nove. Dočekali smo 2018. na zabavi na krovu hostela i upoznali  turiste iz svih dijelova svijeta. Naime Burmanci ne slave Novu godinu kad i mi. Njima je Nova godina sredinom Travnja i označava kraj sušne sezone. Sljedeći dan smo išli na izlet brodom po živopisnom  jezeru Inle koje je  specifično jer je vrlo plitko i dosta naseljeno i jedna od 3 destinacije u Burmi u koje turisti najčešće idu. Na njemu je izgrađeno mnoštvo kuća. Sve kuće su na stupovima i nijedna nije spojena pa se svugdje mora ići brodom. Brodovi su od drva,  uski i dugi. U najveći stane 6 ljudi jedan iza drugog. Intha, ljudi koji tu žive,  razvili su posebnu vještinu veslanja nogom (kako bi im ruke bile slobodne za rad) toga nema nigdje drugdje na svijetu. Osim ribolovom, bave se i poljoprivredom. Naravno sve je eko i bio pa ih je i Unesco proglasio prirodnim rezervatom. Uzgajaju rajčice koje prodaju po cijelom Myanmaru, lotus od kojeg izrađuju vrlo kvalitetnu i skupocjenu svilu, duhan od kojeg prave burmanske cigare, jagode i razno drugo voće i povrće. Struje ima samo u nekim područjima. Svako selo na jezeru ima neku svoju specifičnu djelatnost. Uglavnom su to manufakture, sve se radi ručnim alatima i u malim količinama. Posjetili smo sela u kojima se proizvode srebreni nakit, cigare, lotusova svila, kišobrani obojani i oslikani posebnom tehnikom, marionete za lutkarske predstave, te odjeća za budističke svećenike. Ljudi iz plemena Pa-O posebno štuju burmanske mačke i imaju cijeli hram posvećen njima. Mi smo posjetili vrlo stare pagode u selu Inn Thein. U skoro svaku se može ući i u njoj je slika ili kip Budhe. Predvečer smo išli u jedini vinograd i vinariju u Myanmaru na brdu iznad jezera na degustaciju vina. Mama i kuma kažu da vino nije dobro, ali je kušanje vina iz Myanmara doživljaj.  

​

    Iduća destinacija bio nam je grad Mandalay, najveći grad u istoimenoj pokrajni. Putem smo stali u neki neobični hram u špilji. Ukupna vožnja autom je trajala 6 sati. Najkraće do sada.  Ovo putovanje dobilo je himnu, pjesmu Robbie Wiliamsa On the road to Mandalay. Svako naše putovanje ima neku svoju himnu, tj.  pjesmu koju najviše pjevamo i slušamo dok putujemo. Mandalay je vrlo moderan, čist i miran grad, drugi po veličini. Posjetili smo Mandalay Hill, palaču na vrhu brda koja je bila srušena u drugom svjetskom ratu, a renovirana je 90tih godina. Shwe In Bin Kyaung- samostan je u cijelosti napravljen od tikovog drva.  Mahamuni pagoda je neobična, kupili smo zlatne listiće koje je Ye Lin zalijepio na kip Budhe u naše ime (ženama to nije dozvoljeno). Najinteresantnija je bila Kuthodaw Pagoda koja se naziva najvećom knjigom na svijetu. U 730 šiljastih stupa koje okružuju zlatnu pagodu nalaze se oko 1.5 metar visoke i pola metra široke mramorne  ploče na  kojima su s obje strane ugravirani budistički tekstovi. Umorne od razgledavanja otišle smo na večeru i sladoled u Nylon hotel, u njemu je sve ili napravljeno od plastike ili umotano u najlon. Na svu sreću da sladoled nije. Bio je odličan.

​

    Sutra smo prvo išli na market žada. Žad je poludragi kamen koji vrlo cijene Kinezi i u Kini je jako skup, a u Burmi, pogotovo oko Mandalaya ga ima jako puno. Nedaleko od Mandalaya nalaze se manji gradići pokrajne Sagaing, kroz koje smo se samo provezli na putu za Mingun u kojem se nalazi velika, prelijepa Hsinbyume Pagoda, bijele je boje i izgleda kao neka torta od šlaga. Izgrađena je po opisu budističke mitološke planine Meru. Osim nje, u Mingunu smo vidjeli i donedavno  najteže zvono na svijetu. Toga dana bio je praznik Dan neovisnosti. Zaustavili smo se u gradiću u kojem je bila proslava. Muškarci su se pokušavali popeti na vrh bambusovog stupa visokog 4 metra i namazanog uljem, ali nije im baš išlo. Sva hrana i piće toga dana bila je besplatna.

​

    Popodne smo otišli u Amarapuru vidjeti najstariji drveni most na svijetu U Bein dug 1.2 km. Napravljen je preko jezera od komada tikovine, ostatak je kraljevske palače Inwa, ona je bila srušena i zbog toga je cijenjen i popularan. U sumrak je pun ljudi. Prišli su nam mladi monkovi koji su željeli s nama razgovarati da bi vježbali engleski i snimili koji selfi sa strancima. Nakon večere krenili smo u Bagan, grad drevnih hramova u ravnici pokraj rijeke Irrawady također u pokrajni Mandalay.

​

    Smjestile smo se u gradiću Nyaung U. Nekad, dok je bio prijestolnica carstva, u Baganu je bilo preko 10000 hramova, a danas ih ima oko 2200. To je najgušće izgrađeno područje hramova na svijetu na površini oko 70 km2.  Za budiste, izgraditi hram znači dobiti zasluge u narednom životu. Oni vjeruju u reinkarnaciju  tj. da će se jednom ponovo roditi. Hramovi se nalaze u nizini. Između njih rastu palme i drugo drveće i kad se gleda iz visine to područje izgleda kao s neke druge planete. Iz šume strše šiljasti vrhovi hramova. U zoru i u sumrak nad dolinom se spusti magla pa je cijeli prizor još nestvarniji. Rano ujutro nad dolinom lete baloni na vrući zrak. Mi smo se po Baganu vozile električnim skuterima od hrama do hrama. Osim hramova posjetili smo i selo Old Bagan. Tamo ljudi izrađuju raznorazne vrćeve, ćupove,  igračke od drva i terakote i oslikavaju ih posebnim tehnikama.

​

    Nakon Bagana posjetile smo selo Mindat u pokrajni Chin. Selo se nalazi u planinama. S nama su iz Bagana u Mindat došli i poljakinja Daria, englez Ryan i nizozemac Alexandar jer ih je naša priča o tetoviranim ženama vrlo zainteresirala. Opet smo mi bili jedini turisti tamo.  Žene iz te pokrajne su do početka 60tih godina 20og stoljeća tetovirale lica po plemenskim običajima. Država im je zabranila tetoviranje pa ih danas ima još vrlo malo. Postojalo je 8 različitih uzoraka tetovaža ovisno o kraju iz kojeg dolaze i postupak tetovaže je bio vrlo bolan. Osim tetovaža neke imaju i ogromne naušnice i puše lule. Muškarci su lovci, i ako se jedan muž ne bi vratio iz lova nakon nekog određenog vremena žena bi se udala za drugog. Ako bi se vratio, ostala bi s obojicom. Živjela bi malo s jednim, malo s drugim. Mindat se ističe po tome što u njemu žive uglavnom  kršćani, tako da su i žene tetoviranih lica kršćanke. Upoznale smo staricu koja svira flautu nosom. Takva tehnika sviranja je jedinstvena u svijetu. Prolazeći pokraj jedne crkve čuli smo pjevanje i zavirili unutra.  Održavala se misa pa smo ostali. Potpuno je drukčija od naših. Na njihovoj misi se pjeva i pleše skoro cijelo vrijeme i svi su vrlo sretni i nasmijani. U Mindatu je puno hladnije nego na drugim mjestima, pa smo se noću pokrivali debelim dekama. Preko dana je 20tak stupnjeva, ali ljudi nose džempere i vunene kape, kao usred zime.

​

    Za kraj smo ostavili onaj dio gdje se zapravo odmaramo, plažu. To je bio gradić Ngapali. Hotel nam je bio odmah ispred plaže i cijeli dan smo se kupale. More je čisto i lijepe tirkizne boje, a plaže prekrivene bijelim pijeskom i uokvirene kokosovim palmama. Malo dalje od hotela nalazila se plaža na kojoj nema nikakvih građevina, a ni ljudi, čak ni lokalnih, pravi mali, prirodni, tropski dragulj. Drugi dan smo išle na vožnju brodom i loviti ribe. Uhvatili smo mnogo neobičnih riba koje nismo nikad prije vidjele. Kad smo se vratili na obalu, ribari su naložili vatru pa smo ih ispekli i pojeli. Tri dana smo bili na plaži prije nego što smo se avionom vratile u Yangon. 

​

    U Yangonu smo prvo preuzele mamine sunčane naočale koje je slučajno ostavila u Loikawu kod jedne dugovrate žene i koje su imale svoje putovanje po Burmi dok su, prelazeći iz ruke u ruku, došle do Yangona. Ti ljudi su se stvarno potrudili da joj ih vrate. Još jedna gesta koja pokazuje koliko su dobri.  Posjetile smo hram u kojem žive endemski bijeli slonovi i kinesku četvrt, išle na tradicionalnu burmansku masažu u salon u kojem rade slijepci i ujutro krenile na aerodrom. Letovi su bili isti-Doha, Istanbul, Sarajevo, Split. Jedina razlika je bila što smo umjesto u Sarajevu prenoćili u Istanbulu. I tako smo 3 dana kasnije, 15.1. došle kući.

Ovo putovanje je bilo jako zabavno i sretna sam što sam imala mogućnost ići. Upoznala sam nove običaje i kulture. Ljudi u Myanmaru su bolji nego na drugim putovanjima na kojima sam bila, brižni su i prema strancima se ponašaju kao da smo jedni od njih. Bilo mi je super i jedva čekam svoje iduće putovanje, smatram da putovanja obogaćuju čovjeka.