literarni radovi
MOJ TATA
MIA BEŠLIĆ 2.E
Moj tata ima crnu kosu i smeđe oči.
Jako je visok i za posao voli odijevati košulje i crne hlače.
Zna spremati jako ukusna jela.
Zabavan je i voli se puno šaliti.
Voli sport, a najviše nogomet i tenis.
Moj tata je jako pametan, zna odgovore na sva moja pitanja.
Vrijedan je i puno radi da zaradi kune i da mi može svašta kupiti.
Moj tata je za mene najbolji tata na cijelom svijetu.
MOJ BRAT
ANTE BRDAR 2.E
Ja imam malog brata. Ima tek jednu godinu. Zove se Niko.
Ima velike tamne oči i duge trepavice.
Kosa mu je svijetlo smeđa. Iza mu je duža i malo se uvija, a naprijed je kraća i ravna.
Ima mali nos.
Usta su mu uglavnom nasmijana.
Kada se nasmije vide mu se široki, rastavljeni zubići. Ima ih šest.
Ima male uši, sićušnu bradu i velike rumene obraščiće.
Pomalo je debeljuškast.
Nosi, uglavnom, udobnu pamučnu robicu i, naravno, uvijek pelenu.
Na nogama nosi male plave tenisice.
Moj brat Niko još ne zna sigurno hodati. Pomalo uči, ali mu je još uvijek draže puzati.
Jako je brz i spretan u puzanju. Dobra je i vesela beba.
Voli se igrati i istraživati. Raduje se kada čuje muziku.
Voli se družiti.
Ponekad je nestašan i želi ono što ne smije pa se rasplače.
Moj brat i ja se puno volimo.
ETO ZAŠTO TE VOLIM
MARINEA PENOVIĆ 4.A
Ti mi svako jutro dotrčiš u zagrljaj i razveseliš me kad sam tužna. Iako nismo puno
godina zajedno, ipak te od prvog dana volim. Uvijek me nasmiješ, a ne znaš ni ispričati vic. Ja sam bila s tobom kad si napravila prvi korak, kada si rekla prvu riječ. Iako još nisi naučila sve riječi, ja te ipak razumijem srcem. Ne bih te dala za sve na svijetu! Nikada neću zaboraviti sve naše lijepe trenutke. Možda nisi puno sa mnom, ali ima ih barem tisuću! Otkad si došla u moj život nikad nisam usamljena i tužna, i imam osjećaj da ćemo se, kad odrasteš, odlično slagati.Ti si moje najveće blago, moja mala sestrice!
KOJE SAM JA BOJE?
MARTA IVANČIĆ 4.E
Koje sam ja boje
Ljudi cijeli život mijenjaju boje.Postoje ljudi koji su cijeli život crni,a postoje i ljudi koji su cijeli život žuti i crveni.
Ja sam raznobojna. Kada se probudim, siva sam, to znači da sam pospana. U školi sam žuta i crvena. Dok ručam i pišem domaću zadaću, žuta sam. To znači da sam sretna. Kad se posvađam s bratom ili prijateljicom, crna sam. To znači da sam ljuta. Ovih dana sam plava jer mi je mama otputovala u Ameriku i zato sam tužna. Na treningu sam žuta i crvena jer sam sretna dok plešem. Dok večeram, žuta sam i crvena, a to znači da sam sretna i da volim ono što jedem. I kad idem spavati, crvena sam.
Moja obitelj uvijek je žuta i crvena. Ponekad je netko crn, ali brzo postane žut i crven. Tijekom naše subotnje šetnje svi smo, osim mame i tate, sivi i žuti, a to znači da smo umorni i sretni. Volim boje!
VOLIM SVOJ HRVATSKI JEZIK
MAGDALENA KLARIĆ 4.E
Mnogi me pitaju zašto toliko volim svoj hrvatski jezik. Lako mi je odgovoriti na to pitanje. Svako jutro budi me cvrkut raspjevanih ptica. Kao da i one pjevaju hrvatski. Hrvatski je svuda oko mene. Čujem ga u vjetru i žuboru rijeke. Budi se pokraj mene dok ga Sunce obasjava i pokazuje svu njegovu ljepotu. Hrvatski jezik prepun je prelijepih riječi koji bude sreću u mom srcu. Samo jedna riječ može otjerati tugu i strah. Prve riječi koje sam izgovorila bile su na hrvatskom. Da mogu opet birati svoje mjesto rođenja, odabrala bih Hrvatsku. Prekrasno Jadransko more krasi moj rodni kraj,a velika polja žita odjekuju hrvatskim trudom i jezikom. Kad se mislima vratim u 7. stoljeće, sjetim se koliko je krvi proliveno za Hrvatsku. Mnogo smo se trudili i teško došli do ovoga što imamo danas, najljepši jezik i državu na svijetu.
Sigurna sam u zagrljaju materinjeg jezika. Rodila sam se na hrvatskom, živim hrvatski, umrijet ću za hrvatski. Taj jezik obuzeo je cijelo moje srce i nikad neće izaći iz njega. Gdje god bila, uvijek ću ponosno reći: Hrvatica sam i volim hrvatski!
MOJ ODRASLI ŽIVOT
(PRIČA O MAŠTI)
PETRA VESELINOVIĆ 4.E
Zovem se Petra. Imam 35 godina. Udana sam. Imam dvoje djece, kći Lanu i sina Luku. Po zanimanju sam dizajnerica interijera. Moj suprug je inženjer. Djeca pohađaju peti razred osnovne škole. Živimo u jednoj mirnijoj četvrti.
Radnim danima se rano ustanem, uredim se,spremim i odvezem djecu u školu. Suprug malo kasnije ode na posao našim drugim autom. Kad odvezem djecu, odem na svoj posao. U stanci od podneva do trinaest sati odvezem djecu iz škole kući da obave svoje školske obveze. Zatim se opet vratim na posao. Moj suprug se vrati s posla oko šesnaest sati kao i ja. Svi zajedno napravimo ručak. Ako su djeca popodne u školi, tata ih vozi u školu i iz nje. Tijekom jutra su u kući, naprave sve što trebaju te skuhaju i ručak. Najviše slobodnog vremena imamo vikendom. Zabavljamo se, igramo, družimo. Subotom djecu odvezemo na treninge. Luka trenira nogomet, a Lana plivanje. Vikendom se najviše posvetim djeci, čišćenju kuće i kupnji. Često izađemo vani na svjež zrak ili posjećujemo bake i djedove, moje i suprugove roditelje. Kad smo na praznicima, često idemo na neka kraća putovanja, ali zato ljeti često odemo na neko dulje putovanje. Djeca se također vole igrati s vršnjacima pa rado izađu vani i druže se.
Odlično se slažemo i sretno živimo. Međusobno se poštujemo i volimo. Skladna smo obitelj. Ponosna sam na nju.
GRAD HEROJ
KLARA RUŽIĆ 4.E
Vukovar je naš heroj,
kapi krvi prolio je bezbroj.
U ratu je bilo strašno,
i osjećaš se slabašno.
U obiteljima je vladala nesreća i tuga,
na nebu više nije sjala duga.
Da smo bili u bajci,
sve bi bilo lakše mojoj majci
i ljudima koji svoj su život dali
da bi u svom gradu slobodu imali.
Nismo bili, a nismo ni sad u bajkama.
Ginuli su sinovi svojim majkama,
borili se i svoju žrtvu dali
da bi svi u Hrvatskoj slobodu uživali.
Znate li kako sve ovo znam?
Jer s roditeljima o tom pričam.
Vukovaru, heroju moj!
LJUBAV VINOGRADA
LUCIJA BUDIMIR 7.D
Otimale su umorne ruke mojih djedova zemlju od kamena, a kamen su potom slagali jedan na drugi. Sivac. Tvrd i težak, danas je poput okvira zelenilu našeg vinograda.U jesen je najljepši! Ispreprele su se boje, žute i zelene, crvene i ljubičaste, s malo modrine od odraza mora. Već sad moj vinograd miriše slatko po punim grozdovima. Lijepit će nam se sok za prste, pa ćemo njima tjerati zujave muhe i vedre osice, sve željne tih plodova.Taj dan kada se trga grožđe obično biva sunčan i vedar. Vinograd mojih djedova ori pjesmom, podrhtava smijehom. Baš kao da su to i željeli, to i sanjali, kada su kamenu otimali zemlju...
OSMIJEH
ZVONIMIR RAMIĆ 4.D
Osmijeh je vreća radosti,
u mladosti i starosti.
Osmijeh je čudo,
ali nimalo ludo.
Osmijeh je život pun sreće,
tako barem moj tata meni reče.
MOJ ZAVIČAJ
MARIN BOŠKOVIĆ 4.D
Trčim obalom,
a ona mi uzmiče.
Gledaju me stijene,
a galeb mi klikče.
Volim ovo žalo
i njegov pijev.
Opija me more
i sunčani brijeg.
Pjena vala
srce mi obara.
Kada vjetar južnjak
borove njiše…
Moje lice
smolom zamiriše.
I radosno mi srce
poskakuje k'o riba…
Veselim se, trčim,
a zrak mi tijelo šiba!
SRETNA PJESMA O IGRAMA
INA ZEKAN 3.A
Na ovom svijetu puno igara ima,
djeca ih vole i odrastaju s njima.
Igraju se one već više stoljeća
i pomažu djeci od jeseni do proljeća.
Sa smiješkom na ustima i ozarena lica,
dječaci i djevojčice u igri kao jato ptica.
Hvataju se, skrivaju i za loptom jure,
vremena je malo, zato uvijek žure.
Igre su vesele to zna svatko,
ali najveselije su kad ih sa mnom igraju
mama, tata i moj veliki bratko.
ZADOVOLJNI TANJUR
LUKA KNEŽEVIĆ 3.A
Bio jedan tanjur,
koji je znao letjeti
i na pod nije htio sletjeti.
Bio je jako zadovoljan,
nije bio mrzovoljan.
Zvao se Leteći Tanjur,
i stalno ga je bockao „pinjur“.
To je bila pjesma o Letećem Tanjuru
i o zločestom „pinjuru“.
DAN OČEVA
MIRENEA I VENDI 4.A
Učenici 4.a razreda organizirali su priredbu povodom Dana očeva da bi im pokazali koliko su bitni u njihovim životima i koliko ih vole.
Priredbu su započeli sastavima od kojih su tatama svjetlucale oči, a srce im brzo udaralo zbog sreće i ponosa. Zatim su zapjevali uz Vendi, a Luka ih je uveo u svijet break dance-a. Neki su pak, svoje talente pokazali recitiranjem. Priredba je završena odlično odigranom nogometnom utakmicom očeva i dječaka, dok su djevojčice navijale. Što mislite, tko je pobijedio? Pa naravno, dječaci!
Lica dirnutih očeva pokazala su koliko su uživali, i zato se jako radujemo sljedećem susretu.
JEDVA ČEKON
KLARA MARENDIĆ 5.D
Jedva čekon
Da Biokovo pristane bilit
Da lipje vrime puočne činit
Kal će već ovo skula finit
Da mogu reć adio Split.
Jedva čekon
Kal ću moć do deset spat
Kal ću se po vas don kupat
Nuonotu po teraci i glovi skokat
I kal ćedu me uvečer vonka molat.
Jedva čekon
KIŠNI DAN
VENDI PERVAN 4.A
Svi imamo tužne i sretne dane, ali to je život. Mada, kada smo tužni na sve gledamo negativno i čini nam se da ta tuga nema kraja. Ali zapravo, sve ovisi o nama. Hoćemo li biti pozitivni ili negativni, mi odlučujemo. Ja sam najčešće tužna kada vani pada kiša, a cijelo poslijepodne moram biti kući. To je za mene pravi užas jer ja sam puna energije i stalno bi nešto radila, negdje išla. Bilo što, samo ne bi bila kući na istom mjestu i dosađivala se. To su geni u meni, ali nažalost, ne od mojih roditelja kojima je takav dan prava prilika za odmoriti se. Sestra uči, a roditelji najčešće spavaju. Samo ja pokušavam naći neku ideju što ću raditi. Gledam kišu kako pada i kako ljudi s šarenim kišobranima hodaju po ulici i razmišljam gdje to oni idu. Onda dođe sunce i sve kao da oživi. Neka radost me obuzme i zagrlila bi cijeli svijet. Zato, nastojim više ne biti tužna kada pada kiša, jer znam da poslije kiše, dolazi sunce, a poslije tuge, sreća.
KO TO MORE..
LUCIJA KRSTULOVIĆ 5.D
Ko to more, ka ovo sunce cili dan sjat
Ko to more, ka ova kiša cilu se šetimanu izlivat
Ko to more, ka ovi vali, po cili se dan igrat
A ko to more, ovako beštimat, jidit se i tuć...
Judi, samo judi...
OSMIJEH KOJI OHRABRUJE
STIPAN PAVIĆ 5.C
Moja mama je jako vrijedna. Ona ima osmijeh koji me ohrabruje, osmijeh koji mi daje snagu kada mi je najteže i osmijeh koji me uvijek razveseli.
Ona ne troši mnogo novca na odjeću i nakit. Ima crnu kosu i smeđe oči. Te oči se sjaje kao sunce na zalasku. Kada me njene nježne ruke zagrle, sretniji sam od najsretnijega čovjeka na svijetu. Osrednje je visine i uvijek je vesela. Jako je tužna kada se svađam sa sestrom. Moja mama se voli šaliti. Pomaže svima kada je zamole, a nikada ne traži da joj netko vrati uslugu. Ona najviše mrzi laž. Ja stvarno ne znam kako se brine o nama, djeci, a usput pomaže baki i djedu. Kuha točno pazeći da ne stavi sastojke koje baka i djed ne smiju jesti, a da jelo bude ukusno svima.
Ta majka petero djece nikad ne odustaje, pa ni kad joj je najteže. Ona mi puno znači. Mama, volim te najviše na svijetu!
ZAVIČAJ MOGA DJETINJSTVA
MIA MILJUŠ 7.B
Šuma u Lici je u tisućama jesenskih boja. Ujutro je prohladno, noću tmurno, a negdje kroz gusto granje prodire i mjesečeva svjetlost. Stabla stara i visoka, među njima se osjećam kao tratinčica prema čovjeku. Ličko jutro uvijek svježe, prohladno i maglovito. Pogledom kroz zamagljeni prozor i kroz maglu u daljini vidim crkvu i goru na kojoj su nekad pasle ovce. Cvrkuću ptičice na grani i na starom crvenom crijepu, a svakih nekoliko minuta zrela šljiva udari o ogradu. Lišće prekriva Gacku i zatvara prolaze ispod plavih, već pomalo klizavih mostova. Male patke veselo kvaču, ponekad im se pridruži i pokoji zalutali bijeli labud visokoga vrata. Izađe na riječno proširenje i sjedne kraj pokisle vrbe koja na vjetru zvuči poput udarca biča. Dok šetam uz rijeku, razmišljam .. Spušta se noć. Sve ono lijepo postaje hladno i strašno. Vukovi mladi hladnokrvno traže hranu, a mali medvjed, na kojega se baka uvijek ljuti, sjedi u vrtu. Usred noći u najvećoj tišini drobi kukuruz, zvuk odzvanja cijelim selom. Noć najcrnja do sada prekrila je sva brda i planine. Tišina. Ništa se ne čuje. Dotakla sam grm i zašuškala, osjećala sam pogled svih šumskih životinja na sebi. Ubrala sam plod koji je bio sočan poput
najslađeg kolača. Odjednom se oglasi sova i probudi me.Spavala sam uz peć, u snovima sam šetala našim malim selom. I zaista je sve kao i u snu, i ljepše od sna.
