Ove godine odlučili smo razgovarati s nastavnicom Zoricom Jerčić. Dugi niz godina radi u našoj školi i generacije je već naučila kako će se služiti matematikom u svakodnevnom životu. 

Koliko godina radite u ovoj školi?
-38 godina radim u ovoj školi.
Kada sta počeli raditi?
-Počela sam raditi 1977. u Osnovnoj školi u Trilju, imala sam manje od tri godine radnog staža kada sam došla u našu školu.
Koje biste zanimanje odabrali da niste nastavnica?
-U mladosti me mnogo toga zanimalo, ali dugo vremena mi se sviđala  meteorologija.Vjerojatno bih studirala nešto vezano za očuvanje okoliša i zdravlja.
Zašto ste baš odabrali biti nastavnica matematike?
-Tijekom svoga školovanja uvijek sam nekome pomagala u učenju jer sam bila jako dobra učenica.To su bila djeca iz susjedstva; rođaci, prijatelji iz škole ili moja mlađa sestra.Često bi me tijekom ljetovanja učenici koji su išli na popravni molili da im pomognem. Naprosto sam bila predodređena za ovo zanimanje.Kad sam trebala odabrati studij, odabrala sam matematiku i fiziku jer su mi bile zanimljive, a mogao se lakše  dobiti posao.
Jeste li ikada požalili što ste baš to odabrali?
-Nisam, biti učitelj za mene znači jedno veliko zadovoljstvo i posebnu ljubav.Upoznala sam brojnu talentiranu djecu i bila sretna što ih mogu podučavati. Surađivala sam s mnogim zanimljivim ljudima, roditeljima i kolegama s kojima sam se družila i koji su imali različite sklonosti.
Ostane li vam vremena za nekakav hobi?
-Tijekom radnog dijela tjedna nemam vremena za hobi.Uz to imam obitelj, stoga se hobijima posvetim vikendom i za vrijeme praznika.Volim čitati, šetati, fotografirati, volim kazalište, kuhati i  crtati.
Morate li se puno spremati za satove?
-Za satove se spremam redovito, nekad manje, a nekad više.Posebno se potrudim oko satove dodatne nastave, gdje pripremam djecu za razna natjecanja. Svake godine imam učenike koji sudjeluju na Gradskim, Županijskim, a ponekad Državnim natjecanjima iz matematike. Tu su i Večer matematike, Festival matematike, Festival znanosti, Klokan bez granica, a nekad su bila i Regionalna natjecanja. Jako se trudim pa mi je taj trud donio status učitelja savjetnika.

Što vam je najteže u vašem poslu?
-Najteže mi je kad susretnem lijepo i pametno dijete koje ne želi učiti i koje krene lošim putem u loše društvo pa se tuče, ne poštuje roditelje i učitelje i u sukobu je sa cijelim svijetom, a uz to odbija  pomoć.
Jeste li ikad ikoga poslali na produžnu?
-Da, slala sam učenike na produžnu nastavu bez imalo grižnje savjesti. Kad učenik ne uči, ne prihvaća ponuđenu pomoć, a pametan je i  ima sposobnost za postizanje dobrih rezultata, tad ga pošaljem na produženu nastavu da nadoknadi zaostatke u učenju i “ rupe “ u znanju.
Je li vam drago što idete u mirovinu?
-Da, drago mi je što idem u mirovinu.Na kraju ove školske godine imat ću više od 41 godine radnoga staža i mislim da je vrijeme da se malo odmorim. Iako osjećam da bih mogla još raditi, vrijeme je da mladi preuzmu i nastave gdje sam  stala.
Po čemu ćete pamtiti rad u ovoj školi?
-Rad u ovoj školi za mene predstavlja jedno ogromno životno iskustvo.Bilo je i lijepih i poneki ružan trenutak, ali sve skupa čini život koji je zanimljiv i bogat događanjima.Volim rad s ljudima kako s djecom, tako i s odraslima.Osmislila sam neke projekte što me izuzetno veselilo, vodila sam djecu na izlete, ekskurzije, natjecanja, a posebno su me radovala Regionalna natjecanja koja su sada ukinuta. Učenici i ja kao njihov mentor, odlazili bismo na poziv u neko dalmatinsko mjesto gdje smo se natjecali i družili s djecom i kolegama iz cijele regije. Moram istaknuti da smo domaćini Županijskih natjecanja već dugi niz godina, zahvaljujući veoma uspješnom radu svih učitelj matematike ove škole, a to me izrazito veseli.
Možete li izdvojiti neki zanimljivi ili smiješni događaj koji ste upamtili? 
-Imam jedan duhovit događaj. Jednog dana, za vrijeme produžene nastave, kad su učenici izašli iz učionice došla mi je učenica iz mog razreda i pitala me mogu li joj dati dvije krede. Rekla sam joj da ću joj dati ako mi kaže što će joj. Ona mi je odgovorila: „Znate, malo je nezgodno. Ja ih jedem.“ Ostala sam iznenađena iako sam znala da neka djeca, zbog nedostatka kalcija, grebu zidove i jedu žbuku. Na kraju sam saznala da joj i roditelji znaju za to, stoga sam joj dala još punu šaku govoreći: „Ove dvije su ti malo.Nisu ni za marendu. Evo ti još da imaš za ručak i večeru.“
Što biste poručili učenicima?
-Kad ste u školi, učite. Kad budete radili neki posao, činite to s ljubavlju, odgovorno i najbolje što znate. Uspjesi i rezultati doći će sami po sebi.